Love long distance

I dok se vrtimo u krug. I dok te dišem. I dok me voda guta. I dok se Zemlja okreće oko svoje osi. I dok smo tu. Uvijek tu.
A ona šuma guta svaki smisao i svaku tišinu. I guta sve zvukove. I nekako je... nekako nije. Više nije nego jest ako uopće postoji jest bez nije. Iako nije nije ne-je već više, a-je. Negacija postojanja. Ili više, ništavljenje istoga. Ili nije. A lišće šumi i žubori mračne vibracije koje tjeraju strah u kosti, i strava je neizdrživa. Lice ti je kreč, a glas zapreten u zakucima tame. Tama je vječna. "Jedino tama postoji", čujem tihi glas usnula tona. Dubok je kao voda i jednako tajanstven. Ali, govori samo istinu. Ili tako tvrdi. Ali, ne tvrde li to svi? Da govore istinu? Što je istina ionako?

Umirem. Zaključio je sjetno. Kao da su ga umorile uspomene i kao da je upravo sada pokleknuo pod teretom događaja i smijeha. Zaborava i mraka. I svjetlosti žarkih boja što se razlama pod nepravilnim kutevima.
Bojim se krvi. Krv skriva odgovore na pitanja koja se bojimo i postaviti, a utjehu nalaze u vodi. Vodi obojenoj alkoholima, ili u čistoći istih. Ne znam više koliko je potrebno za smrt. Čini se svakim danom sve manje, a opet čini se da smo svakim danom sve dalje.

Umri sa mnom. Prožuborio je. Utopili su se u mračnoj neizvjesnosti, a jedino što je ikada bilo izvjesno i bila je smrt. Sjedila je na žalu i čekala. Čekala da dođe po nju. A njega su ubili iz besmisla. Iz obijesti. Iz straha. Drugačije se kolje. Drugačiji su za žrtvovanje nekim jadnim izmišljenim bogovima koji stoje kao isprika i razlog za umor. Umoriti. Zvuči tako... pjesnički. I strano. Ali, točnije nekako nego ubiti. Zvuči doista pravilno: umoriti nekoga. Natjerati ga da utone u san smrti.

Ježiš se od pomisli na raspukle nokte i iščašene zglobove. Ježiš se od pogleda na njih. Svi su jednaki, svi su isti. A trebala bi postojati razlika. Ipak oni je se više ne sjećaju. A ni mi. Ne više. Ipak, bilo je razlike. Nekad.

Napiši mi pjesmu. Zamolio si. Ne, lažem. Riječi su ti bile: Napiši pjesmu o meni. Jer nisi htio da zaboravim. Morao se bar netko sjećati, a rekao si: Ako to budeš ti, bit će dovoljno. Ako budeš ti, neću mariti što se nitko drugi ne sjeća. Ali, i ono se sjeća.

Izbjeglica si u ovom svijetu. I kradeš trenutke iz života drugih. Želiš ljubav, i želiš smisao. Želiš tišinu. Želiš biti sam, ali mrsko ti je biti usamljen. Želiš ljude, a užasavaš ih se. Želiš, želiš, želiš...

Želim.
Sutra se probuditi i imati razloga zahvaliti se višoj sili što sam još ovdje. Usnuti i spavati bez snova. Ili napokon sanjati u pravilnim bojama. Sretno. Sljedeći tjedan, ili mjesec, ili godinu biti ovdje. I disati. I smijati se. I pronaći nekoga tko će spremno, šutke sakupiti moje krhotine svaki puta kada se raspadnem. Polijepiti moje sebstvo i izgladiti prijelaze. I naučiti me kako hodati po nepravilnom tlu bez da se razbijem.

Svi smo mi od porculana, čuje ga kako govori. Pogled mu je odlutao na neka druga mjesta. Ne vidi više ništa od ovoga svijeta. On je od porculana. I pao je i razbio se mnogo puta. Pokatkad uspio je pronaći sve djeliće sebe i polijepiti ih gotovo na mjesto na kojemu se se nalazili prije, no pogleda li pozorno zapazit će finu mrežu razbijena porculana. Tu i tamo nedostaju krhotine. Ali, sve u svemu, zaokružena cjelina. Zasad.

Svi smo mi porculan, ponavlja nujno se smiješeći. I odapinje tijelo u zrak. Znali su da će tako biti. Svi su znali. I izgleda tako ljupko, tako potpuno dok lebdi. Taj nježni trenutak potpuna mira. Iznad meke površine nabujale vode. Kosa joj se petlja na vjetru dok zuri u njegov let. To je tek trenutak. Ona poseže za željeznom žicom ograde i uzvikuje njegovo ime u prazninu. Više ga nema. Uronio je u prolaznost vode i nestao. I nikada ga više nije bilo.
Dugo je zurila u prazninu koju je ostavio za sobom. I nikada nije prestala. Ali, u jednom trenutku skupila je što je ostalo od tebe i polijepila djeliće na mjesta na kojima je bila okrhnuta. Skupila sve od sebe i otišla. Odlutala dalje i mirno se zaustavila.
I više nikada ništa nije bilo isto.

Lezi i spavaj. Sutra ćeš se probuditi i svijet će biti posve drugo mjesto. Samo lezi. Sklopi oči i odlutaj u zemlju snova. Odlutaj kamo hoćeš, samo drži oči čvrsto zatvorene. Jer sutra, kada se probudiš, ovaj svijet bit će posve nov.
I doista. Ujutro kad otvori oči budi se u svijetu posve drugačijem od svega što je ikada vidjela.

Komentari [ 1 ]

Najbesmislenije su smislene stvari koje nemaju smisla kad im shvatiš smisao. Ili tako nešto. Petljam s jezikom i riječima i ljudima i govorom i razgovorom i svim nečim, i svašta nešto. Pišem gluposti? Ma, možda. Nije sigurno. Ali posve sigurno je da ja nisam sigurna. Ni u što. Ikada. I to je ok. Mislim. Jer, čudan bi svijet bio kada bi ljudi bili sigurni u sve. Ne bi bilo pitanja. A pitanja su tako... smislena. Zar ne? Nije li život upravo začuđujuć i zahtijeva postavljanje pitanja? Ili možda samo u mojoj glavi? Ili možda ne?

Lepršaj u smrti dok dišeš i umri dok lebdiš u zraku u onoj sekundi prije nego ti tijelo dotakne rijeku. Moje je tijelo dotaklo rijeku. Površina se uzburkala a smrt se oko mene uzbibala i stisnula svoje hladne prste, zgrabila me za zglobove ruku i utisnula mi cjelov u usta. Samo što nije.
Nije. To je san. I čvrsto me pritišćeš na svoja prsa dok mi tepaš u bunovnosti snova na javi. Java. Ta čudna pojava. Ima neka pjesma, ide nešto kao ne želim sanjati kada je java tako slatka. No, naša java hladna je i prazna, a moji snovi vrhunac su sreće koju mogu u životu očekivati. Nisu li?

A on ju je dao. Odao, predao dalje. Prepustio kao da nikada nije ni bila njegova. Nikada nije ni bila njegova.
A njezini prsti disali su mu kožu dok ju je ljubio pod smrekom slatkasta mirisa, dok su ogrnuti mrakom plavičasto nestajali. Dok se vole.

Dišem. Ali, sve češće nalazim se u situaciji koja mi oduzme dah. Ali, doslovno, u najnegativnijem smislu kojega se mogu sjetiti. Pronalazim se nesposobnom disati. Grabim zrak, a ne udišem ništa. I suze navru na oči, ne od bola već od straha. Hoću li se na suho utopiti?

Nije li smrt precijenjena opsesija svih samoubojica? I možda sam zaljubljena u žene, a možda mi ti jednostavno više nisi dovoljan. Možda nikada nisi ni bio. Možda me treba zatvoriti u neku od onih žutih ustanova i zaključati zauvijek. Možda bi tada bili sretni, i ti i ja i svi, bez mene.

Mislim da shvaćam što misliš kada kažeš da nije dovoljno dobro. Ovo je sranje. I svjesna sam toga i ipak ću ovo objaviti jer sam još uvijek u fazi govorenja gluposti, kao i cijeli dan danas. Ali, to je ok. Valjda. :)

Čekaj...

Ući u prazninu i plesati na mjesecu, čovjekovo lice tek je iluzija. Voli ga mrziti jer to čini tako lako. Pleši, pleši, pleši. Pleši. Na Mjesecu. Na licu blijedoga čovjeka. Na rubu. Na smrti.
I što je pjesnik htio reći? Izgubilo se u prijevodu. Dok smo mi vodili ljubav na tepihu boje ilovače. Dok smo se jedva podnosili, na silu. Gledati kroz ljude i čekati na smrt, nije li to sve što netko može poželjeti? A postoje djeca koja nisu naša. Nikada neće biti naših. Nikada ih nisam ni htjela.

Opet sam krenula krivo.

Jednostavno je došlo do krivog srastanja. A tako je lako ukrasti riječi. Jer, samo lošiji autori posuđuju, najbolji kradu. Stravinski i bosi na kiši. Tišina u zraku dok akordi miluju kapi.
Postoji netko... postoje ljudi. Postoje za nas. Ima i drugih, što umiru dok dišu, što žive samo u smrti. A nema dalje odavde. Došli smo do nulte točke. Istrošili smo se jedno o drugo, jedno s drugim, jedno za drugo. Sada možemo dalje.
I dosta. Sada možemo utihnuti.

Komentari [ 1 ]

Gušilo me. Sve me gušilo. Tišina, koja je uvijek bila nepotpuna. Mrak, koji nije ništa skrivao. Gušio me smijeh onih koji nisu razumijeli i plač onih koji jesu. Gušila me sreća na koju su drugi polagali prava i gušilo me to što nisam jedan od njih. Nikada nisam bio jedan od njih. Moje pravo na sreću oduvijek kao da je bilo ograničeno, ograničeno područjem bez nje. A svakoga dana nje je bilo sve manje, manje nego što je moguće izdržati. Mislio sam da nitko ne razumije. No, bio sam naprasit i umišljao si vlastitu važnost. Razumijeli su oni koji su bacakajući se u jezerima umirali od žeđi i oni koji su se, ležeći na suncu ljetnog poslijepodneva, smrzavali. Oni koji su stajali pred onim što su željeli najviše na svijetu i sve što su trebali učiniti bilo je ispružiti ruku i uhvatiti znojnim prstima predmet svoga obožavanja. No, nisu mogli. Nisu mogli i, najednom!, u jednom jedinom trenutku prestalo je biti važno mogu li ili ne - iskliznulo je iz njihove blizine, nestalo pred njihovim očima. Imao sam samo nju, no nisam mogao... nisam mogao. I sada je nema. Više je nema. I nikada je više neće biti.

Želje su joj se vrtjele pred očima i blještale poput nježnih stakalaca kaleidoskopa. I tjerale ju u plač hladne poput upale, bezbolne poput stotina igala. Htjela je više. Tako je očajno željela više. A mogućnosti su parale kosti i nježnu kožu svojim nevjerojatnostima. Mekoća svijeta kao da se zagubila u milijunima oštrica koje su joj rezale prste, stopala, jezik. Nije mogla disati, suze su joj pržile obraze svojom vrelinom. Zrak zasićen nemogućnošću kao da joj je parao pluća, pritiskao grudi i bojio krv u nepostojeće nijanse sivila, mraka i nujnosti. Paučinasta koprena spustila joj se na oči i obojala svijet kao kiša tamnim tonovima. Udovi su joj otežali, zglobovi zakržljali, tjelesne se masnoće istopile. Um joj se ispraznio, a srce ispunilo. Strah, sumnja - prijatelji razmišljanja, vječni stanovnici uma prerasli su svoje osnovno stanište i krvlju se preselili na nepregledne zelene poljane srca. Uspomene su je gušile, a budućnost kao da je nestajala. Novi počeci... kao da su ponestali. Kao da su se na tržištu pojavljivali sezonski, i svi su ih drugi razgrabili, a ona je ostala bez svoga primjerka. A novu sezonu možda i neće doživjeti. Sve se steralo u visinu, ljudi su pobjegli na krovove, a ona? Ona je sama ostala na dnu najdubljega ponora svojih želja i svojih očekivanja.
Poželjela je analgetsko djelovanje smrti, hladnoću vode i postojanost toka, željela je mir i beskrajnost mora. Ponovno se roditi kao biljka. Iznova započeti ciklus. Roditi rajčice i sakriti se u koštice, te posušena i gnjila kao dio svoje djece predati svoje tijelo iznova zemlji. I roditi se, ulivši se poput čaja u šalice, u bezbrižno, veselo, nepostojano biće. Možda šuštati kroz lišće poput vjetra i zvoniti cvijećem snagom svoga smijeha. Otkriti miris zemlje što je nekoć bila asfalt. Lizati led i diviti se oblacima.
Nina je još dijete.

Komentari [ 4 ]

Noge otežale od puta i oči što se zatvaraju, prateći sunce koje zalazi. Nijanse staklenih stijena orošene večernjom plimom, odjekuju koraci teških nogu elegantnih crta. Radnici. Zna kako je gledaju. No, puhači stakla njezina su braća, njezini su prijatelji. Krhkoća njezinih kostiju rumeno se veseli njihovim teškim rukama. A jedan mjehurić zraka, zapažen, i smrvit će je. Skršit će njezine kosti o obale vlastitih udova.
Udahnuli su joj dušu dok je lepršala između vjetra i vode, tišine i mraka, sunca i zaglušujuće buke. Dali su njezinim rukama cilj, njezinoj koži smisao, miris njezinoj kosi, dali su joj težinu. Sada razumije. Razumije riječi u vjetru i razumije ljubav u žuboru vode, razumije ljepotu u žaru koji tali sve pred sobom, razumije govor Zemlje, svoje majke.

Ulaze u dvoranu ogledala, pompa zapanjujuće blješti dok se miješa s ljudskim žrtvama. Njezina haljina isprana je i iscufana, a njegove čizme suviše ulaštene da bi sjedile pored njezinih pohabanih cipela. Ne shvaća zašto su stolovi označeni, i što oznake na njima uopće znače. Glazba ju očarava, velike oči djeteta zaljepljene su za svilenu haljinu dame visokoga glasa koja dah utiskuje u visoki mikrofon srebrna sjaja. Pjevačičine oči sjale su neviđenim sjajem, obrubljene sjenom njezinih dugih trepavica. Bila je najljepša žena koju je ikada vidjela. To je i muškarac ulaštenih čizama mislio za djevojku pohabanih cipela dok je nije vidio u toj dvorani.
Lakoća njezinih koraka označavala je ritam kojim je njegov život ispisivan, maslinasta boja njezine kože platno na kojem su ispisivane njegove riječi, vlasi njezine kose njegovi su dani, a praznine između njezinih prstiju njegovo igralište, njezin pupak njegovo je skrovište za zimu, a prostor u njegovim rukama njezin je dom. Znao je to prvi puta kada ju je ugledao kako lakim korakom prelazi maleni trg grada koji su upravo razorili, tu djevojku kao da nije dirala stvarnost, kao da nije primjećivala vojnike koji su opkolili trg jer ga kao štite, a od koga, nitko nije znao, nitko se nije sjetio pitati.
Trnci su mu prošli kralješnicom dok je gladnim očima tražio njezinu pažnju, bila je najljepša žena koju je ikada vidio. Čak i u ovoj dvorani raskoši i taštine. Čak i u tim poluraspadnutim cipelama i haljini kojoj se nije znala izvorna boja. Čak i dok zuri u pjevačicu zvonka glasa i zanosna stasa i moli se da jednog dana postane lijepa kao ona, bez imalo pojma o ljepoti koju već posjeduje. Pitao se je li i ona, Pjevačica, ikada tako zurila u neku ženu nadajući se da će biti lijepa kao ona, jednog dana.

Postoji vrijeme izvan svih sekundi i milisekundi, trenutak manji nego što je moguće izmjeriti, tama koju nije moguće zapaziti, nešto skriveno između dva treptaja, između dva otkucaja usplahirenog srca. Zapljuskivanje obala vodom koja je ulje, mrakom koji je kaša. Šuškanje haljine, napete mišice, tanjuraste oči koje svlače mokru haljinu u kojoj plešeš na vodi dok te gleda, uvijek te gleda...

(Za mamu. Zna ona tko je. Hvala. Na svemu. Divna si, dušo :D)

Komentari [ 2 ]

Automobili su zatrpani snijegom. Pomalo smiješno, obzirom da je ljeto, no doista sam sigurna da su moji automobili zatrpani snijegom. Onim teškim, mokrim oblicima u kojima se gube oblici pahulja i stapaju se u nakupine ledenih masa koje barikadiraju automobile, zatrpavaju ulice i odnose ljude.
Ljudi se odnešeni. Što drugo reći? Grad se naglo ispraznio, a ljetno-zimska nepodnošljivost hladno-toploga uništava biljke. Neproporcionalno golem pas šepuri se niz ulicu, lica iskrivljenog u grimasu tako da se gotovo čini da se smije dok kesi svoje nadnaravno goleme zube. Grabi šapama-lopatama i prokopava u asfalt, gleda u nas tanjurastim očima, a ona se smije.
Ona se smije? Misli ulijeću poput tornada, donosi ih hladan vjetar koji samo čvršće ledeni snijeg, samo dublje zatrpava automobile. Ali, ona se smije... doista. Čujem smijeh. Doista. To zvonce njezine su glasnice, taj zvuk što se odbija o zidove bečko žutih zgrada i dalje niz ulicu, kotrljajući se niz asfalt i ostavljajući za sobom parice vode u zraku. Čežnja. Čeznem za njom. Za tim zvoncem, za tim glasom. Čeznem za tobom.
Otišli smo predaleko, a pas i dalje grabi asfalt svakim korakom. Vidim da mi se približava, no moje tijelo odbija reagirati bez obzira na električne impulse koji putuju svakim mojim živcem i upozoravaju svaku moju stanicu vrišteći: Opasnost! No, oči vide samo psa. Srce vidi čovjeka zaogrnutog mrakom, zalutalog u tami. Ja sam čarobnica, a on je moja druga polovica. Samo što zapravo u to ne vjerujemo. Moja duša ono je zvonce, a njegovi koraci odjekuju u tišini dok vjetar zavija.
U glavi vrtim film: pas mi prilazi posve blizu, stoji i promatra me, proučava - koliko će mi trebati da joj rastrgam udove? Stoji. Čeka. Potom kreće, bez ikakvih naglih pokreta, bez žurbe. A ja i dalje stojim i ne mičem se. Mozak će mi pregorjeti od silnog elektriciteta koji se širi moji živčanim sustavom, no moje tijelo paralizirano je čovjekom kojeg moje srce umišlja da vidi, čovjekom kojeg moje srce umišlja da voli. A pseći zubi zarivaju u moje meso poput tupog noža u maslac, klize i ostavljaju tragove, rupe koje se zapunjavaju krvlju, mojom krvlju, mojom tišinom.
Preda mnom stoji čovjek. Zaogrnut je mrakom, a jeka njegovih koraka odzvanja tišinom zamaskiranom u gromoglasan vjetar. Preda mnom stoji on. Smiješi se i pruža mi ruke. Smiješi se, a nema više nadnaravno golemih psećih zubi, ne gleda me više tanjurastim očima. Ne mogu podnijeti taj pogled. Odvraćam oči i usredotočujem se na bečko žutu zgradu kojoj ne mogu od oka odrediti visinu. Prati moj pogled svojim vodenim očima a potom ga vraća k meni: Radije bih gledao tebe.
Riječi mi odjekuju u mislima, udaraju u bjelinu moje lubanje dok se recipročno odigravaju negdje u paralelnom svijetu. Nije samo moja lubanja bijela. Pratio je liniju moje kože, onaj dio svijeta koji odvaja moje tijelo od svega ostalog. Taj dio želio si zapamtiti. Pratila sam linije tvoga tijela, skrivajući zadivljenost tvojim oblicima. Krug u keltskom križu predstavlja jedinstvo, četiri kraka svakog križa predstavljaju elemente, a raspeće - Njegove ruke i noge čine trokut, 3, broj početka. Tri puta si pokušao, a tako sam željela... tako sam te željela. Ljubav? Ne. Želja. Čežnja. Čeznem za tim. Za tom večeri, za tim dodirima. Čeznem za tobom.
Ulio se u mene. Osjetila sam njegove zube kako zarivaju duboko pod moju kožu, urezujući svoje tragove dublje, rezbareći mi kosti, utažujući trenutno žeđ. Tijelom je raspršeno zadovoljstvo utažene gladi, gladi za njim.
Automobili su zatrpani snijegom. Ljudi su odnešeni. Neproporcionalno golem pas šepuri se niz ulicu. Moja se duša smije, upotpunjena energijom koja mi je predana. I ne boji se psa.

Komentari [ 4 ]

<< Arhiva >>

Credits.^^

Linkovi